Seminar za prvoobećanike

pon, 13.stu 2017 Luca Senjak

Od petka 10. studenog 2017. do nedjelje 12. studenog 2017. održan je seminar za prvoobećanike u Međugorju. Od seminara sam imala velika očekivanja, jedva sam čekala doći i nisam se razočarala. Kad smo došli, u kući nas je dočekalo nasmijano vijeće, pokazali su nam sobe, smjestili smo se i odmah krenuli na misu. Poslije mise, kad smo svi došli u kuću, najprije smo imali u kapelici upoznavanje pa svjedočanstvo jedne framašice. Na upoznavanju smo svi bili nekako stidljivi, povučeni, jer nismo znali tko je tko, što je bilo i očekivano. Poslije upoznavanja slijedilo je Aničino svjedočanstvo u kojem je govorila o svom iskustvu s Framom i s prvim obećanjima. Ja  sam se osobno oduševila predavanjem jer sam mislila da će biti kao većina predavanja dotad. No Anica je bila toliko uživljena da si ju morao slušati. Nakon tog predavanja s nestrpljenjem sam čekala ostala koja smo trebali slušati sljedećih dana. To su bila svjedočanstva fra Antonija Šakote, fra Perice Ostojića i Nikole Vidića. Sva su imala nešto svoje posebno i sva su mi se urezala u sjećanje. Prvu večer u programu je pisalo da imamo cjelonoćno klanjanje prema čemu sam bila skeptična jer nisam znala kako to izgleda. No ispostavilo se da je to jedno od mojih ljepših iskustava na seminaru.

U subotu su nas podijelili u grupe da se još bolje upoznamo i tu se vidio veliki napredak od prvih upoznavanja. Već smo se svi nekako znali, a nakon malog poticaja vijećnice i mi smo propričali. Nakon toga opet smo išli na misu, ispovjedili se i vratili u kuću, poslije čega su slijedile igre. Opet su nas podijelili u četiri grupe i imali smo neke kvizove znanja. Tu smo baš svi sudjelovali i svi smo se već tada znali. Poslije toga je slijedio, po meni, vrhunac ovog seminara: penjanje na Podbrdo u 23.00 sata. Ispočetka nam je svima bilo lijeno jer je bilo kasno i svi smo bili umorni od igara, no osjećaj koji sam doživjela kad sam se popela gore je neopisiv. Sjedili smo 10-ak minuta gore, u tišini, razmišljajući, što je meni bilo premalo.

U nedjelju, posljednji dan seminara, slavili smo svetu misu u kapelici te govorili naše dojmove o seminaru. Naravno, sve su to bili pozitivni komentari, kritika nije bilo. Bilo je smijeha, ali i suza. Nitko nije htio ići kući. Ovaj seminar je, mislim, ostavio velike dojmove na sve nas te nam pokazao da prva obećanja nisu samo "nekoliko riječi" koje mi izričemo svake godine već da je to obećanje kojim se mi obvezujemo prema Bogu: da ćemo ga slaviti sljedećih godinu dana i truditi se što više možemo biti primjer ostalima i živjeti život dostojan framaša.