U ovom korizmenom vremenu česta misao koja me prožima je upravo ova Franjina rečenica: „Ljubav nije ljubljena“. Često pokušavam dokučiti, možda točnije predočiti ili nešto reći o njoj, ali ne ide. Ne ide, jer je možda ipak sve rekla. Ljubav velikim početnim slovom nije dovoljno ljubljena. Stoga jer mi ne ide da nešto kažem, mogla bih samo poput Brata Franje plakati i govoriti tihim, na trenutke pomalo glasnim, jecajućim glasom: „Ljubav nije ljubljena!“. Jer nije ljubljena upravo od mene. Od mene je samo zadobila rane, pljuvanje, nerazumijevanje. A na kraju svega zadobila je da nije ljubljena. I sve je to zadobila upravo jer često “zaboravim” na žrtvu, na davanje, na ljubljenje iskrenim srcem, a svemu tome me upravo uči ta Ljubav. Ponekad je očito lakše zatvoriti oči i okrenuti leđa, ne vidjevši što činim, ne obazirući se što mi Ljubav želi pokazati, čemu me želi poučiti. Lakše mi se prepustiti ovom svijetu nego pokušati barem malim činom žrtve se približiti Nebeskom. Toliko se postidim jer padam pred savršenom Ljubavi, upravo pod njenom zapovjedi: „Ljubi!“. Budući da je ta Ljubav savršena njoj ipak nije teško spustiti se do moje nesavršenosti i pokazati mi pravi primjer ljubljenja. Krenut ću ispočetka! Ta ljubav će vjerojatno opet biti nesavršena i počet ću biti nestrpljiva sa sobom. No, Ljubav će doći, lagano me potapšati po ramenu i nježnim glasom reći: „Samo polako, Ne boj se! Ja sam uz tebe!“