Ovo je jedno od evanđelja koje svi znamo, mnogo smo ga puta čuli, nekako se lako i brzo zapamti. Ali koliko smo puta razmislili o tim rečenicama, o tim usporedbama? Mi ljudi smo često sebični, usmjereni samo na to što će biti s nama. Naravno da trebamo brinuti za sebe, ali često premalo brinemo za druge. Nismo pravo svijetlo. Ne gorimo kao svijeća, samo pomalo tinjamo. A često nismo ni svjesni da svojim dimom zamagljujemo pravo svijetlo. Umjesto da budemo primjer, mi svojim lošim djelima zamagljujemo one dobre strane Crkve i kršćanstva. Svojim psovkama i nemarom ne dopuštamo da se svjetlost Franjevačke mladeži probije do ljudi.

No, nije nimalo lako biti svjetlo. Nije lako izgarati do kraja, sebe trošiti da drugi ne budu u tami. Treperiti, ali ne ugasiti se unatoč vjetru. Ali ipak, ima i takvih koji potpuno izgore, do zadnje kapi voska. Isus je bio takav, najsjajnije Svjetlo koje ni tama smrti nije mogla pobijediti. Umro je za sve nas.

Pokušajmo i mi biti svjetlo, pokažimo ljudima da smo pravi kršćani i framaši. Ionako nam se nekad čini da nema smisla, itekako ima. Jer mi svojim svijetlom pokazujemo ljudima da postoji Bog, da smo pravi kršćani i da nije sve crno. Ima li tama bilo gdje, daj da svjetlo budemo tu!