Priča mog života

pon, 17.velj 2020

Imam dvije sestre i dva brata, majku koja nema posao te se brine o nama i oca koji ponekad radi i do 12 sati dnevno. Istina je da smo odgajani kao katolici i da smo do prije godinu, dvije, svake nedjelje kao obitelj išli na Misu te se svaki dan zajedno molili. Međutim, kako se otac zaposlio, a mi smo pronašli druge obaveze, jednostavno više nemamo vremena za Boga.
Iskreno, uvijek sam mislio kako sam ja, kao najstarije dijete, vrijedan privilegija i vrijednih stvari nego moja braća i sestre. Jednostavno sam sebe stavljao na prvo mjesto zanemarujući potrebe drugih. Sebi sam bio najbitniji. 
Jedne hladne i kišne večer, kada se otac vratio s posla umoran, nastala je ogromna svađa. Svatko je govorio hrpu bezvrijednih riječi, pa tako i ja. Mislim da u tom trenutku nisam bio svjestan koliko sam povrijedio svoje najbliže. Odjednom su mi razne misli prolazile glavom i samo sam pun ljutnje izašao van. Kiša je udarala o oluke susjednih kuća, ali to mi uopće nije smetalo nakon onako glasne svađe.
Prazna i mračna ulica, kiša i ljutiti ja. Nisam znao gdje se uputiti. Odjednom sam vidio praznu klupu pokraj ceste koju do tog trenutka nisam zamjećivao. Bilo je jako čudno, jer sam svaki dan prolazio tom ulicom, ali nasuprot tome odlučio sam sjesti. Mokar do same kože, gledao sam u praznu točku ne razmišljajući ni o čemu.
Odjednom se pojavio jedan čovjek s kišobranom koji je sjeo pokraj mene i zaštitio me od kiše. Ipak, ja sam se pretvarao kao da ga ne vidim, iako me mučilo pitanje zašto je došao ovdje po ovakvom nevremenu. Nekoliko minuta smo sjedili u tišini, a onda sam ga htio upitati tko je on i što radi tu, no i prije nego što sam išta rekao, počeo je govoriti: "Znaš sine moj, u životu nikada neće biti lagano. Problemi će se samo gomilati ako ih ne prepustimo Nekome tko će se pobrinuti za njih. Zanima me jesi li ikada osjetio snagu molitve, a u isto vrijeme u svojoj ruci držao ruku svojega brata? Vjeruj mi dijete moje, ta snaga pomjera planine i rješava probleme. S Bogom je sve moguće. "
Tada se stranac ustao i otišao, a s njegovim odlaskom nestala je i kiša. U početku mi je bilo čudno što me nazvao svojim sinom. Međutim, kako mi je dalje govorio o molitvi, sve me više zaintrigirala ta snaga koja premješta planine.
Nakon njegova odlaska, imao sam osjećaj kao da ga poznajem cijeli život, a da toga nisam ni bio svjestan. Osjećao sam kao da mi je promjenio život u tih nekoliko minuta. Toliko puno je rekao u tako malo riječi.
Sva mržnja od maloprije je nestala, a ja sam osjećao takvu radost u sebi da sam odmah potrčao kući i podijelio svoju priču s obitelji. Sjeli smo oko stola, uhvatili se za ruke i počeli moliti. U tom trenutku se rodila nova zajednica koja se istinski voljela, svaki dan zahvaljivala Bogu i svake se nedjelje zajedno okupljala oko stola Gospodnjega.

Frama TV

Najčitanije