Jednom prilikom, sv. Franjo hodao je ulicama Asiza vičući na sav glas: “Ljubav nije ljubljena, ljubav nije ljubljena!“. Osjećao je bol, veliku bol što Ljubav (Bog) nije ljubljena, što Mu ne uzvraćamo tu ljubav. Zastanimo malo u ovoj svakidašnjoj brzini i brigama i zahvalimo Mu. Zahvalimo Mu najprije na svemu što nam je darovao, a onda posebno na tome što nas toliko ljubi. Često olako prihvaćamo neke životne stvari, ni ne pomišljajući da nam je i to darovao. Trebamo Mu zahvaliti i na svakom proživljenom danu, na svakom jutru kad smo se probudili živi. Zahvaliti Mu što, bez obzira na sve naše grijehe, mane i na to što mi nekada na njega zaboravimo, On nas i dalje ljubi. Bezuvjetno i neprestano. Mi često zaboravimo na onu 1. zapovijed ljubavi: “Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim“, a On na nas nikada ne zaboravlja, pa čak i u najtežim situacijama kada mislimo da su nas svi napustili, On nam je tada najbliže.

Danas ljudi misle, da će sreću pronaći u moru materijalnih dobara, ali sreću ne možemo kupiti novcem, pa tako ni ljubav. Onu najjaču i najveću ljubav možemo dobiti samo pogledom na križ. To će nam ujedno biti i najbolji dokaz Njegove ljubavi prema nama. Zbog nas i naših grijeha propet je na križ. Eto, toliko nas voli.

Osim što Mu trebamo zahvaliti i reći da Ga volimo, trebamo to i djelima dokazati. Tek onda će Ljubav biti ljubljena, ali i tad, ne onoliko koliko Bog ljubi nas.