Iskusi privlačnost došašća

sri, 12.pro 2018 Helena Jukić

Je li i vas uhvati “panika” kada pomislite da je danas već 2018., za par dana već 2019., a da 2081. godinu vjerojatno nećete ni doživjeti? Uhvati li vas ista ta “panika” kad se sjetite da je život, kako kažu, kratak, a kad se završi ovozemaljski život, da je vječno ono što nas čeka poslije? Dok smo bili mali, nismo ni razmišljali o tome. Kada netko umre, mislili smo da je to samo privremeno i često smo znali pitati: “Kad će se probuditi?”. Možda smo tada svoje ukućane dovodili u neugodnu situaciju, jer što reći djetetu koje još nije svjesno pojmova ŽIVOT i SMRT? Da mu kažemo kako više nikad neće vidjeti tu osobu?! To baš i nije neko rješenje. Onda što smo stariji, to više postajemo svjesni da ćemo i mi možda za 10, 20, 40, 70 godina, a neki i za više, biti isto samo još jedna osoba koja će svojim najbližima ostati u sjećanju; osoba za koju će drugi moliti molitvu: “Pokoj vječni daruj joj Gospodine...”. Postat ćemo samo mrtvo tijelo, pepeo i prah. Ali, trebamo li razmišljati o tome na način da ćemo biti samo prah, mrtvo tijelo i slično??? Ne! Kao kršćani trebali bismo vjerovati da je ovozemaljski život samo priprema za ono što nas čeka u Božjem Kraljevstvu - slično kao generalna proba prije velikog nastupa na najpoznatijoj bini svijeta. Posebno se to daje iskusiti u ovo vrijeme adventa – pripreme za Božić. Gotovo svi ćemo se složiti da je advent najljepše doba godine. Svi su nasmijani, obitelji se skupljaju, zajedništvo se da osjetiti na svakom koraku, ali... – uvijek ima ovo ALI. Ponekad nam materijalna priprema postane važnija od one duhovne, važnije nam je kakav ćemo dar dobiti od nekoga nego hoćemo li svi biti skupa sretni, uistinu sretni. Je li doista važno tko će nam pokloniti bolji poklon?! Čiji će biti skuplji, ljepši ili ljepše upakiran? Ne! Pokušajmo to promijeniti. Neka nam ovo doba bude doba kada ćemo se na dostojan način pripremiti za dolazak našeg Boga. Dočekajmo ga radosna srca, bez svađa sa svojim najbližima, bez mržnje prema drugima i sa čistom dušom. Trebali bismo svoju obitelj doživljavati kao suigrače, a ne protivnike koje bismo trebali pobijediti. Isto tako, možda nekada nemamo sve što poželimo, možda bismo htjeli neke stvari koje su preskupe ili trenutno ne možemo doći do njih i onda se tužimo; budemo ljuti na sve oko sebe i to samo radi neke stvarčice koju nam naši nisu mogli priuštiti za Božić. Shvatimo da ta stvarčica i nije toliko važna. Naša briga treba biti usmjerena prema onom duhovnom, a ne materijalnom. Jer Gospodinu nisu bitni naši ukrasi i naši pokloni. Gospodin želi vidjeti da u našim domovima vlada zajedništvo i sloga, pa makar to bilo i uz najskromniji ručak i najjednostavniji kolač. Sjetimo se da je rečeno: “Blago siromasima, njihovo je Kraljevstvo nebesko!”. Stoga budimo evanđeoski “siromasi” da bismo, kada dođe naš čas, mogli stati pred lice Gospodnje te nas On primi u svoje kraljevstvo.