Franjevačka mladež Posušje

Gabriel Garcia Marquez, istaknuti kolumbijski pisac, dobitnik Nobelove nagrade, povukao se iz javnog života zbog teške bolesti. Svojim prijateljima poslao je ''Posvećeno pismo'' kojim izražava ljubav i radost duhovnog zajedništva s Bogom i čovjekom. Neka i nas potakne na razmišljanje. Svakako ga pročitaj…

Kad bi Bog na ternutak

zaboravio da sam marioneta

i darovao mi nešto malo života,

iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.

Vjerojatno ne bih rekao sve

o čemu razmišljam,

ali sasvim sigurno bih porazmislio

o svemu što kažem.

Cijenio bih stvari po njihovu značenju,

a ne prema njihovoj cijeni.

Spavao bih malo, više bih sanjao.

Znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svijetla.

Hodao bih kad se drugi zaustave,

budio bih se kad drugi spavaju.

Kad bi mi Bog darovao mrvicu života,

obukao bih se jednostavno,

okrenuo se k suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, nego i svoju dušu.

Uvjeravao bih ljude kako se varaju

kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što

izbjegavaju ljubav!

Djeci bih napravio krila,

ali bih ih uzeo dok se ne nauče letjeti.

Starijim bih osobama kazao da smrt

ne dolazi zajedno sa starošću

već s napuštenošću.

Toliko bih stvari naučio od vas, ljudi...

Otkrio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.

Shvatio sam kad novorođeno dijete

uhvati svojom malom ručicom očev prst,

da ga drži zauvijek.

Otkrio sam da čovjek ima pravo

gledati na drugoga odozgo samo onda

kad mu hoće pomoći da se podigne.

Toliko je stvari što sam sve

od vas mogao naučiti,

ali u stvarnosti nemam baš puno od toga,

jer kad me smjeste u grob,

to ću zaboraviti.

Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.

Kad bih znao da te danas posljednji

put vidim pospana,

snažno bih te zagrlio i molio se Bogu

da mi dopusti biti tvojim anđelom čuvarom.

Kad bih znao da su to posljednje

minute što te vidim,

rekao bih ti ''volim te'' i ne bih

glupo pretpostavljao da to znaš.

Uvijek ima nekakvo sutra

i život nam daje mogućnost

učiniti dobro djelo.

Ali budući da je danas sve što mi preostaje,

htio bih ti reći da te veoma volim.

''Sutra'' jamačno nema nitko – niti mladi,

niti stari.

Možda danas posljednji put

promatraš one koje voliš.

Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas.

Jer ako se dogodi da sutrašnji dan ne dočekaš, požalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme

za jedan osmijeh, za jedan poljubac.

Bit će ti žao što si bio prezauzet da bi im

prenio posljednje želje.

Budi stalno blizu onih koje voliš,

govori im naglas koliko ih trebaš,

koliko ih ljubiš

i budi prema njima dobar.

Nađi vremena i reci im ''žao mi je'',

''oprosti'', ''molim te'', ''hvala''

i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.

Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.

Zato moli Boga za snagu i

mudrost da bi ih mogao izraziti.

Pokaži svojim prijateljima i bližnjima

da su ti veoma potrebni.

(poslao: Tomislav Jukić-Cvita)

IMPULS:

Zašto vjerujem? Teško nalazim jasno izgovoriv odgovor. Kako vjerujem? Jednako je teško reć! Ali Komu vjerujem, to pak znam. Nije mi se dogodilo kao Šimunu i Andriji da ga vidim i da kaže: hajde za monom niti mi se dogodilo kakvo čudo..

Dogodilo mi se i nastavlja se događati, blizina i radost. Riječ i znak, I iznad svega ljubav. Kojm me je Isus pogledao i zavolio. Vjerujem jednostavno njemu koji jest i Bog i čovjek, i suputnik i supatnik. Vjerujem Njemu koji jest komadić kruha za život svijeta.

Zašto vjerujem? Nije prvo to da ja vjerujem, najprije je neshvatljivo čudo: Isus meni vjeruje! Toliko mi vjeruje da mi drugo ne preostaje nego da Mu poletim u zagrljaj, da k Njemu potrčim mimo svake logike, po valovima morskim i oblacima nebeskim ... Toliko puta se pitam: Zašto me Isus toliko voli? Zašto mi toliko vjeruje? Zar je zaboravio koliko puta sam ga izdala i koliko sam puta proplakala, i kako su mi snage slabe i kako će sa mnom teško igdj stići. Pa ipak, vjerujem, čvrsto vjerujem i bez mjere se nadam da ću u sumraku mojih dana smoći snage pogled uzdignuti nebu i s Petrom pokajnikom prošaptati: Ti znaš da te volim! I stoga Ti hvala.

Možda ćete reći kakva je to vjera!? Ako želiš 'proviriti u otajstvo' pokušaj vrata blizine odškrinuti ključem ljubavi!

Piše: Antonija Grubišić, maturantica

ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA U OPĆINI POSUŠJE

Svaki narod ima svoje korijene i svoju kulturnu prošlost, pa tako i mi, ustvari, naše Posušje.
Istina, mnogi o njoj malo znaju (a neke, nažalost ne zanima previše), ali ima i onih koji se trude približiti nam sliku života naših predaka, njihove običaje, kulturu, navike…

Prva ozbiljnija arheološka istraživanja u posuškoj općini otpočeo je Franjo Fiala oko 1893. U blizini Posušja, pronađeni su rimski grobovi, različiti natpisi i temelji građevina. Tako se na jugoistočnom kraju posuške kotline nalazi značajno rimsko naselje sa snažnim zidovima debljine oko tri metra. Taj predio mještani zovu Gradina. Po tom mjestu današnje selo Gradac nosi naziv. Također su iz rimskog razdoblja pronađeni kameni stupovi, te uresni fragmenti u obliku ljudske glave i orla. Istodobno je pronađeno osamnaest ulomaka natpisa. Od značajnih rimskih naselja i lokaliteta iz općine Posušje, svakako treba spomenuti ona u Vinjanima, Viru i Zagorju. Najpoznatije naselje je bilo u Vinjanima. Tu je pronađen nedovršeni kameni kip žene visok 1.93m s kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća. Ženski lik isklesan je u mirnom položaju, tijelo je umotano u široko nabranu pallu. Od frizure, ističe se samo pletenica. U tom području je pronađen sarkofag.

Što se tiče kasnoantičkog razdoblja ističu se ranokršćanske bazilike. To su najčešće građevni objekti iz 5.i 6.st. Takve ostatke pronalazimo u Vinjanima, dok je jedino istraženo ranokršćanska crkva u Gracu. Vjerojatno su u pitanju dvije crkve. Veća crkva je starija, smatra se da je podignuta krajem 4. ili početkom 5.st. U njoj se nalazi krstionica sa zdencem na vodu. Manja je podignuta krajem 5. ili početkom 6.st.

Do sada se u znanstvenim krugovima stećcima iz posuškog kraja nije posvećivala dovoljna pozornost. Što se tiče arheoloških pronalazaka, većina se dogodilo slučajno. Najstariji poznati stećak potječe iz druge polovice 12. st. Stećci u obliku sarkofaga potječu iz druge polovice 15.st. Smatra se da grobovi sa stećcima potječu iz vremena od 13.-15.st. Natpisi su rijetki, samo nekoliko stotina stećaka ima natpis, većinom su kratki te sadrži ime pokojnika i majstora koji je izradio stećak. Ponegdje stoji rečenica kojom se proklinje onaj tko bi grob uznemirio ili se izražava misao o prolaznosti života npr.:"Ja sam bio što ste vi, vi ćete biti što sam ja", misao koja je zapisana na nekoliko stećaka. Stećci su nekada bez ukrasa , a nekada su ukrašeni geometrijskim ili biljnim ornamentima. Prikazuju se scene iz svakodnevnog života: iz lova, turnira, kolo muškaraca i žena i sl.

Tko je podigao stećke?! Do danas se ne zna sa sigurnošću. Nekada se mislilo da su ti bogumilski grobovi, ali križi lov to poriču jer su bogumili smatrali križđavolskim simbolom, a ubijanje životinja grijehom. U našoj općini, stećci su pronađeni u Tribistovu, Batinu, Vinjanima, Risovcu (gdje se nalazi 41 stećak), u Viru, Rastovači, Ričini (pronađeno 10 stećaka u obliku ploča), te se još u mnogim mjestima nalaze manje skupine stećaka!

Većina potječe iz kasnog srednjeg vijeka, od 12.-15.st. Svaki stećak, kao grobni spomenik, duboko je ukorijenjen u religiozni sklop! Zato se vjeruje da svatko tko premješta te spomenike, čini zločin, a posljedica tog zločina bili bi prolom oblaka, padanje crvene kiše i tko zna što još!?

Zato...pustimo naše daleke pretke da mirno počivaju u svojim grobovima, a prema stećcima i drugoj kulturnoj baštini pokažimo dužno poštovanje. Oni su svjedoci vremena i njegove prolaznosti!