ODGOVORI NA NEKA ČESTO POSTAVLJENA PITANJA

Što je redovina i koliko iznosi?

Jedna od pet Crkvenih zapovijedi kaže: Pridonosi materijalnom uzdržavanju Crkve i crkvenih službenika (vidi: KKC, 2042-43). Obitelj ili pojedinac treba dati svoj godišnji prilog, koji se mjeri iznosom jedne majstorske dnevnice. Taj kurs se ravna prema majstorskog dnevnici stoga što su se tečajevi i valute često mijenjale i iz praktičnih razloga to je postao običaj. Dakle, redovina nije 50 KM, nego iznos majstorske dnevnice. Razumije se da će se svatko ravnati prema svojim mogućnostima. Svaka obitelj je dužna dati svoj godišnji prilog za redovinu u župi u kojoj prebiva. Naravno, oni koji to ne mogu obaviti mogu se javiti u Župni ured i priopćiti svoju situaciju. Od redovine se uzdržavaju svećenici, časne sestre, župna kuća i sve druge potrebe života pastoralnoga osoblja. Dakle, jedini redoviti prihod za život svećenika je redovina, neovisno koliko se davalo za gradnju crkve, milostinju i druge fondove. U Župi Posušje  u 2009. godini redovinu je izmirilo 1.744 obitelji, dok njih 626 nije izmirilo svoje obveze niti je se javilo u Župni ured da nisu u mogućnosti to učiniti.

Može li se pričest primiti na ruku?

Prema liturgijskim odredbama pričest se može primati na jezik ili na ruku, osim ako u pojedinoj crkvenoj pokrajini (biskupiji) nije izričito određeno drugačije. Biskupska konferencija bivše države 1971. od Kongregacije za bogoslužje zatražila i dobila odobrenje za uvođenje pričesti na ruku. Dakle, pričest na ruku se može primati jer za to nema izričite zabrane. Naravno, kod primanja pričesti na ruku treba voditi računa o praktičnim i higijenskim elementima.

Tko premješta fratre sa službe?

Fratar je član određene redovničke zajednice. U Hercegovini konkretno Hercegovačke franjevačke provincije. Fratar je pod zavjetom poslušnosti svojem redovničkome ordinariju, ali ako se radi o pastoralnoj službi onda je pod poslušnošću mjesnom biskupi. Dakle, za pastoralne službe (župe) redovnički ordinarij (Provincijal) predlaže promjenu i mjesto službe, a biskup to odobrava ili zbog nekoga razloga odbija. Dakle, fratre premješta Provincijal s upravom na čelu, a kad se radi o pastoralnim službama treba potvrda (dekret) mjesnoga biskupa. Praktično je fratar svake godine na raspolaganju za promjene, ovisno o potrebama koje se pojave. Fratar nema određeni vremenski mandat za neku službu.

Plaća li se krštenje?

Prema biskupijskome taksovniku krštenje se ne plaća. Doduše, prigodom krštenja može se ostavili dar za svijeću ili kao čin zahvale i dobre volje. Dakle, ako prigodom krštenja dajete nešto za gradnju crkve ili u Kruh Sv. Ante ništa niste dali svećeniku zato što vam je krstio dijete. Stoga, nemojte miješati pojmove i fondove.

Gdje ćete izvaditi potvrdu za kumovanje?

Ako vjernik duže od šest mjeseci živi na teritoriju neke druge župe gdje nije kršten on će tamo izvaditi potvrdu da može kumovati. Dakle, tu potvrdu nemojte dolaziti vaditi npr. u Posušje, a već dvije ili više godina živite npr. u Zagrebu. To je zbog toga što vas zakonito pastoralno osoblje, koje vam izdaje potvrdu, mora smatrati doličnim za kuma, a to je nemoguće utvrditi na daljinu i znati pohađate li redovito Svetu misu, izmirujete svoje obveze, živite li kršćanski itd. Najbolje je da po doseljenju u neku novu župu odmah odete do Župnoga ureda i prenesete sve svoje crkvene dokumente.

Kako ću oslovljavati fratra?

Kratica ispred imena fratra je fra. Ona znači brat, od latinske riječi frater. Dakle, uvijek fratra oslovljavajte imenom i ovom oznakom ispred, npr. fra Dobroslave itd. Fratra ne trebate oslovljavati s „velečasni“ jer se taj termin uglavnom odnosi na dijecezanske svećenike koji ispred imena imaju označnicu don. Biskupa oslovljavajte sa „preuzvišeni“ ili „Oče biskupe“, a kardinala sa „uzoriti“.

Što je s plaćenim misama nakon pokopa?

Mise koje dajete prigodom pokopa svojih pokojnika upućujemo dalje preko institucija Crkve do onih svećenika koji će ih moći slaviti. Dakle, plaćene mise za pokojne (obično 30 misa) ne ostaju u našoj župi nego mi taj vaš novac i popis misa prosljeđujemo drugim svećenicima koji ih mogu slaviti. Prema tome, te mise i taj novac ne ostaju u župi.

Ima li fratar plaću?

Po svojim zavjetima siromaštva fratar se odrekao i zakonski i duhovno svake imovine. Fratar ako zavrijedi plaću svojim radom u nekoj službi, npr. školi, tu plaću ne konzumira, ne uzima sebi nego sve ide u zajednicu. Sve što fratar steče za života vlasništvo je redovničke zajednice. Drugi je princip kod dijecezanskih svećenika koji ne žive zavjet siromaštva i ne žive u redovničkim zajednicama. Oni se ravnaju prema drugim propisima.

Vaše upite šaljite na: framaframa-posusje [dot] com

VJERNIK U ŽUPI  KAO SOL I SVJETLO

(Uloga i obveza vjernika u župi)

Na početku promišljanja o župnoj zajednici donosim zgodu iz jednoga sela. Naime, u tom selu su postavili prvu javnu rasvjetu. Pred kućama su bili visoki stupovi s rasvjetnim tijelima. Tada je jedan mještanin napravio strjelicu, smjerokaz s natpisom: Gore je svjetiljka. Na to su mu mnogi rekli: Jadna je to svjetiljka ako na nju moraš upućivati. Ova slika neka bude kao poticaj u traženju odgovora na pitanje: Kakva je uloga vjernika u župnoj zajednici? Stoga, probajmo vidjeti koje su osnovne funkcije župe i vjernika u njoj.

Župa je Crkva u malom: najmanja stanica sveopće Crkve u kojoj su nazočni svi bitni elementi koji inače tvore Crkvu, a to su: naviještanje Evanđelja, slavljenje Euharistije, izmjena darova (karizmi) i jedinstvo pod vodstvom zakonitog pastira. Župa je sveto okrilje gdje se rađamo za vjeru; ona je prirodni prostor gdje svoju vjeru živimo, mjesto gdje oživotvorujemo Evanđelje. No istodobno ona je zajedništvo vjernika i povezuje se s drugim zajednicama u mjesnu Crkvu – biskupiju, a preko nje u zajedništvo sveopće Crkve. Članovi župe su na određenom području oni stanovnici koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi i imaju prebivalište na teritoriju određene župe.
Župa je u svojoj biti euharistijska zajednica. Središte njezina života je Euharistija čija se spasenjska snaga ne ograničava samo na tu zajednicu, nego se prenosi na svijet i obuhvaća čitavo čovječanstvo, pa čak i svemir.
Koje su temeljne osobine kršćanskog zajedništva? Mogli bismo reći da župa stoji na četiri stupa, a to su: bogoslužje, zajednica, svjedočenje i dobrotvornost.

Bogoslužje

Najprije ističem slijedeće: Nema katolika bez sudjelovanja na euharistijskoj gozbi i koji ne prima sakramente. Najznačajniji je dan u životu župe nedjelja, dan Gospodnji, koji dostiže svoj najviši trenutak u euharistijskom slavlju. Župa se rađa iz bogoslužja i po njemu raste. Ono je hrani i daje joj životnu snagu, a ujedno predstavlja vrhunac njezina djelovanja. Crkva se rađa iz Euharistije. Gdje se, naime, slavi žrtva Svete mise, tamo je nazočna Crkva. Po Euharistiji mi kršćani postajemo jedno tijelo u Kristu. Još više: zajednica crpi iz Euharistije snagu da postaje sve više misionarska. Bez Euharistije nije moguće stvarati kršćansko zajedništvo.
Bez Euharistije kršćani ne mogu slijediti Krista, bez Euharistije nema prave i jake vjere. Iz toga slijedi da je Euharistija od bitnog značenja za život župske zajednice. Zato je tako potrebno što bolje se pripremiti za slavljenje Euharistije. Svi mi koji sudjelujemo moramo imati pred očima da je u pitanju središnji, vrhunski događaj u župi.
Posebnu pozornost valja posvetiti Božjoj riječi. Naime, za mnoge je kršćane upravo euharistijsko bogoslužje jedina zgoda kada se s njom susreću. A bez slušanja Božje riječi nema vjere, jer se vjera – kako piše apostol Pavao – rađa iz slušanja (usp. Rim 10, 17: Vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom). Ako dakle riječ Božja »odjekuje« u župi, ako je ta riječ živa i djelotvorna, onda će biti i vjera sve zrelija i čvršća. Ovdje posebno treba voditi skrb oko čitanja na Svetim misama i izboru u službu čitača. Osim djece i mladi, sve češće bi čitači trebali biti odrasli vjernici.

Zajednica

Crkva je izgrađena po uzoru na Presveto Trojstvo. Presveto Trojstvo – jedan Bog u tri osobe – jest izvor, oblik i ideal crkvenoga života: tako je Crkva u isto vrijeme zajedništvo i različitost, jedinstvo i raznolikost. Po Euharistiji mi kršćani postajemo jedno tijelo. Euharistija nas povezuje u zajednicu, stvara zajedništvo. Mi kršćani pozvani smo graditi jedno tijelo kojemu je temelj Isus Krist.
U župskoj zajednici moraju stoga postojati ljubazni međusobni odnosi. Svaki vjernik treba biti dar za druge, posrednik Božje milosti za čitavu zajednicu.
Kako dakle graditi Crkvu? Kako živjeti zajedništvo u župi?
- Župa mora biti u prvom redu kao velika obitelj, gdje smo svi mi međusobno braća i sestre. Svijest o tom bratstvu ima svoje temelje u svetom krštenju kojim smo postali sinovi i kćeri nebeskog Oca. Bratstvo znači u prvom redu poštovanje i prihvaćanje drugoga u njegovoj različitosti te spremnost s njime suosjećati i surađivati. To znači da se ne zatvaramo u sebe, ne mislimo samo na sebe, nego da pobjeđujemo sebičnost i otvoreni smo za potrebe drugih. Ponekad se zna dogoditi da upravo oni koji bi trebali biti nosioci zajedništva čine podjele i razdor. Nažalost, to se ponekad zna doživjeti od molitvenih ili drugih zajednica u župi. Takve zajednice povremeno, u nekim, slučajevima, postaju dežurni sudci svega oko njih. Također znaju se spontano u župi stvoriti tzv. „klanovi“ ili interesne grupe. Tu treba budno djelovati i takve pojave eliminirati.

- Zajedništvo razumijemo po spoznaji da smo zajedno na putu, da skupa napredujemo prema istom cilju koji je Kraljevstvo Božje, vječna domovina, novo nebo i nova zemlja. Zatvorene skupine, možda čak međusobno posvađane, koje hodaju svaka svojim putem, u suprotnosti su sa zajedništvom koje je za župu karakteristično. Naš utjecaj prema vani, ugled kršćanske zajednice i vjerodostojnost naše riječi – sve to konačno ovisi o kvaliteti našega zajedništva. Zato moramo s osjećajem odgovornosti za zajedničko dobro pobjeđivati razilaženja i podijeljenosti. To je posebno važno u okolini gdje su katolici u manjini.
- Župa kao prava zajednica vjerujućih znači na kraju i otvorenost prema onim članovima koji su se malo udaljili. Znači također otvorenost prema ostalim župama i suradnju s njima. Znači otvorenost prema drugim kršćanima i prema onima koji sebe ne smatraju vjernicima. »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35).

Svjedočenje

Jedna od najvažnijih zadaća vjernika u župi je svjedočenje, vjernik mora biti propovjednik svojim životom, djelima, govorom. Uskrsli Gospodin je svojim učenicima najavio: »Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje« (Dj 1, 8). Zadatak svjedočenja u Evanđelju je uvijek povezan s Isusovim uskrsnućem. Oni koji su bili svjedoci Krista Raspetoga i Uskrsloga, poslani su navješćivati vijest o uskrsnuću; poslani su evangelizirati druge. Naša je dakle dužnost navješćivati ljudima radosnu vijest o uskrsnuću i o vječnom životu, dati im obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15). Crkva je po svojoj prirodi misionarska, zato župa mora biti žarište misijskoga djelovanja. To znači da je svaki član zajednice pozvan živjeti kao pravi kršćanin koji oblikuje svoj život prema Isusovu primjeru. Takav život – pošten i jednostavan – nužno privlači pozornost, jer se bitno razlikuje od života drugih. Ljudi se uz njega pitaju: Odakle ta razlika, iz koje li vjere? Takvo ispitivanje pobuđuje interes za vjeru i tada navješćivanje postaje moguće. Iskren kršćanski život ljude osvaja. Tada ne moramo mnogo brinuti za misijsko lice župe – važnije je njezino kršćansko lice. Ako članovi župe žive uzorno, župa time svjedoči, a kao takva ona je i misijska.
Papa Benedikt XVI. u svome pismu biskupima od 10. ožujka. 2009., zapisao je sljedeće: »U našem vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, naš je prioritetni zadatak uprisutnjivati Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu. I to ne bilo kojemu bogu, nego Bogu koji je govorio na Sinaju, onom Bogu čije smo lice spoznali u ljubavi do kraja (Iv 13, 1), u raspetom i uskrslom Isusu Kristu. Pravi problem našega povijesnog trenutka jest u tome što Bog nestaje iz čovjekova obzorja i što gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu, čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.« Učiniti da Bog bude nazočan u našem svijetu, omogućiti ljudima pristup Bogu – to je naš veliki zadatak u ovom vremenu. Bog i s njime radovanje životu, ljubav i poštovanje prema čovjeku od njegova začeća do prirodne smrti, sloboda srca od idolâ koji čovjeka zarobljuju, duševno zdravlje, rasterećenje duha od egzistencijalne tjeskobe, pobjedonosni osjećaj postojanja nasuprot ponoru ništavila, nada u beskonačnost nasuprot prolaznosti svega... Jer On, vječni i pravi Bog, uvijek živi. Uvijek treba ispitati savjest o svome svjedočenju. Ako se netko ispovijeda što je zatajio ili izdao načela određene udruge, kluba, društva, kako onda katolik ne bi trebao osjećati krivnju savjesti ako je zatajio svoju vjeru.

Dobrotvornost

U startu se treba riješiti stereotipa kao mi ne trebamo pomagati jer i sami živimo u skromnim uvjetima. Treba se sjetiti često izrečene: Ne pomaže onaj tko ima, nego onaj tko hoće! Karitativna djelatnost je poprilično raširena u našim župama. Mogli bismo reći da se to samo po sebi razumije, jer dobrotvornost kao služenje siromašnima i patnicima, stradalnicima, bolesnima i osamljenima – nezaobilazna je dimenzija u životu Crkve, ako hoće biti vjerna svome Gospodinu i Učitelju koji kaže: »Bolesne liječite, gubave čistite, zloduhe izgonite« (Mt 10, 8).
Župa treba biti aktivno središte dobrotvornosti po uzoru na Isusa Krista koji je rekao: »Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi« (Mk 10, 45). I kad u posljednji dan budemo stajali pred sudačkim stolom, pitat će nas upravo o tome kako smo pomagali bližnjemu u potrebi: »Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; oboljeh i pohodiste me.« (usp. Mt 25, 35–36).
Dobrotvornost je zahtjevna zadaća župske zajednice i traži neprestanu spremnost i solidarnost sa svima, simpatiju prema pojedincu u potrebi, bez obzira na narodnost, rasu ili vjersku pripadnost.

Kao zaključak
Župa koja je sposobna stvarati lijepe ljudske odnose, koja radi na pomirenju i ljude međusobno povezuje, takva župa je kao grad što leži na gori i ne može se sakriti; ona je kao svjetiljka koja svijetli svima koji su u kući. »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5, 16).

Fra Mario Knezović (priredio)