Dugo, dugo, pa čak predugo nismo imali članak našega stalnoga pisca koji se potpisuje "Framaš u koricama". Radujemo se da nam se javio. Jest sada koju godinu stariji, ali razmišljanja su nova i drago nam je da nam je poslao svoje promišljanje. Pričitajte ga u sicrpnije...

Seksi članak, seksi, seksi, seksi... Sve je seksi. Želiš kupit auto, reklamira ga seksi žena u seksi rublju. Ako se to uopće može nazvat rublje. Više su to nekakve špagice sa proširenjem. Žene prate sport jer su im igrači „napeti“. Ni mi muškarci nismo tu izuzetci. Pa tko bi još pratio žensku odbojku da nam igračice nisu tako „“darovite“. Pa nemožeš više kupit ni pastu za zube da iz nje ne iskoči neka ,opet seksi, plavuša. I tako unedogled. Sex prodaje sve.

A mi!? Mi kupujemo! Svi smo mi svjesni jedne činjenice: mediji formiraju današnje društvo. I ono što mediji postavljaju kao maksimu ponašanja, mi objeručke prihvaćamo. Pa uzmite samo facebook. Tko danas nema facebook nije in. On se ne uklapa. A zašto?! Pa svi „normalni“ ga imaju. I normalno je da si dio ogromne mreže gdje svatko o tebi može saznati i više nego misliš. No nije mi cilj ovdje pljuvati po istom, već mi se nameće kao imperativ pitanje normale. Što je to normalno?! Shakespeare u svojoj tragediji Hamlet kaže: nešto je trulo u državi Danskoj. I ne treba bit neki genijalac da zdrav razum zaključi da je nešto trulo u našem društvu. Političari bacaju pijesak u oči svojim rivalima, nama prodaju maglu. Profesori te na fakultetu uče sve samo ne kako (pre)živjeti kad dobiješ tu teško stečenu diplomu. Preko 40% djece ima psihopatoloških problema koje društvo u mnogim slučajevima i ne prepozna. Mladi kao normu ponašanja postavljaju noćne klubove koji sami po sebi i nisu loši da ne postanu mjesto bjega od samih sebe. I da ne spominjemo sve predstave intrige i kazališta apsurda naših „odraslih“ koji (ni)su u stanju raditi sve da bi utabanali put nama mladima.

I opet se vraćam na seksi dio. Pomalo mi ide na živce što se nečija vrijednost procjenjuje po tkz. seksipilnosti. Mene su učili da vrijedim onoliko koliko jezika govorim a ne koliko sam seksi. I nije li malo jeftino da te drugi gledaju po koricama, a ne po sadržaju!? I da ne govorim o bogatim uresima koji ti podižu „vrijednost“ bez obzira što knjiga jedva ima tri poglavlja. S tim da je od tri glave jedna izraženije funkcionalna. Dakle, ako je suditi po izvedenim premisama, danas je postalo normalno da sve treba biti lijepo i seksi. A oni koji pak to nisu, žao nam je. Vi manje vrijedite.

Riječ po riječ dolazim polagano do konkluzije cijele priče. Moja osjetila, koja su izložena utjecaju ovoga svijeta, jasno mi daju do znanja da su oči postale glavni organ kojim nekog (pr)ocjenjujemo. Svrstavamo ga u društvene lože, važemo odgovara li našem položaju, dajemo do znanja čak i nesvjesnim grimasama što očekujemo ili ne očekujemo od te osobe. Ukratko, ne gledamo sliku već okvir. I budući da je ljepota ove „slobode“ izričaja koja se stalno vuče po medijima reći što misliš, upravo to i radim. Mislim da griješimo svi, počevši od mene, kad ne damo drugima priliku da nam pokažu tko su. Stoga, završavam riječima velikog Blaisa Pascala: griješimo onda kad sudimo ono što ne poznajemo.

PRIJAŠNJE NAPISE FRAMAŠA U KORICAMA PRONAĐITE KLIKOM OVDJE!