Objavljujemo kolumnu Teze i sinteze za mjesec lipanj koju za Naša ognjišta i našu web stranicu piše fra Mario Knezović. U ovom motrenju društvene zbilje fra Mario se osvrnuo na novinarsko „sljepilo“, proglašenje Ivana Pavla II. blaženikom, prokomentirao je kraljevsko vjenčanje iz Londona, te donosi tekst o razvojačenom branitelju Mitiji iz Goranaca. Pročitajte zašto fra Mario piše da bi neki naši predstavnici više voljeli da je proglašenje Pape blaženim bilo u Kumrovcu, a ne u Vatikanu!?...

„Naš“ Papa postao blaženik

U pripremi za odlazak na susret s Papom Benediktom XVI. u Zagreb od mnogih sam čuo slijedeće: Ovaj papa je izvrstan, ali išao bih da dolazi Ivan Pavao II. Jednostavno to je tako. Papa Ivan Pavao II. je bio „naš“ papa, gotovo da možemo reći, bez imalo isključivosti, „naš čovjek“! Zato smo posebno ponosni da je taj „naš“ papa postao blaženik. Mi smo njega, zapravo, i prije službenoga uzdizanja na čast oltara takvim držali. On je bio i za života, a i sad iz Neba, naš najveći zaštitnik i zagovornik. Svečanost njegova proglašenja ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Ponos i radost bila je izražena u suzama koje je pustio i sadašnji papa Benedikt koji nam na veliku radost dolazi u Zagreb. Na proglašenju blaženim sabrao se cijeli svijet. Tamo su bili i oni koji su srcem išli, kao i oni koje je diplomatska pristojnost vodila. Tako su nas Hrvate iz BiH, vidi čuda, zastupali oni koji bi bili radosniji da je svečanost bila u Kumrovcu, nego na Trgu Svetoga Petra!

Što će nam mediji kad novinara nema

Novine imaju svoju funkciju. U to sam se konkretno uvjerio kad sam obilazeći stare i nemoćne na dar od jednoga župljanina dobio, ni više ni manje nego pršut. Pršut je bio umotan u novine Slobodnu Dalmaciju. Kad sam došao kući odmotavajući taj lijepi slani dar vidim na naslovnici piše: Hajduk – Andrleht 2:1. Tada pomislih evo i Hajduk nekoga konačno pobijedio. No, to je bilo iz 1994. godine kad su se splitski „bili“ natjecali u Ligi prvaka. Blage uspomene! Uz ovo sam shvatio kako ipak novine imaju svoju svrhu. Tako ih možemo staviti pod tepsiju, možemo s njima odlagati vatru, možemo s njima zamračiti prozore i umotati pršut ili slaninu. Što se to zbiva da se više u novinama nema što pročitati? Novine se pretvaraju u televizor i slikovnicu koja se gleda. Možda je to zato što imamo one novinare, koji su više sami napisali nego uopće pročitali, kako ustvrdi Ružica Cigler. Ovdje se većini može pripisati opaska upućena na pisanje Nives Celzijus kako je jednu knjigu u životu pročitala, a drugu piše sama! Novinara, onih vrhunskih ima, ali većina ispodprosječnih i njihovu izvrsnost kompromitira. Uz to, imamo novinare koji su stvarani kao oni koji ne trebaju misliti. Novinare ideologija, politika, korporacije stvaraju i shvaćaju kao svojevrsne printere, a kreator se krije iza kulisa. I onda kad nam trebaju novinari koji prosuđuju, istražuju i kritički pišu nigdje da se pojave. Većina ljudi ne kupuju novine zbog mnogo napisa, nego zbog znanja da će nešto dobro pročitati. Osobno subotom kupim večernjak zbog priloga Obzora u kojem mogu pročitati Milana Ivkošića. A onaj ostatak novina koristim poput onoga djed koji mi je umotao pršut za dar. Ej, još i ovo. Pršut je bio vrhunski i hvala Bogu da nije ništa potegao od mirisa Slobodne Dalmacije!

Anglikanski nadbiskup me zadivio

Na kraljevskome vjenčanju britanskoga princa Wiliama i pučanke Kate puno se potrošilo tinte i snimaka. Vjenčanje je bilo prigoda za oslikavanje i pokazivanje javnosti tko je tko i što je što. No, rekoh, to je pokazivanje javnosti, jer od onoga blještavila vanjštine teško je bilo zamijetiti sveprisutni mrak koji vlada u ljudskim nutrinama. Ciljano sam pratio propovijed s tog vjenčanja. Moram priznati da sam pozitivno iznenađen odmjerenim, vjerničkim nastupom anglikanskoga nadbiskupa Rowana Williamsa. Njegov nastup je bio evanđeoski silazak jednostavnosti Neba u svijet raskoši kojim se kiti britanska elita. Taj nadbiskup je održao propovijed bez nakane da nešto posebno kaže „celebriti“ mladencima koji su u središtu svjetske pozornosti. Imao sam cijelo vrijeme dojam da bi isto govorio da su pred njega došli dvoje sirotana ili beskućnika. Bravo nadbiskupe, ito anglikanski. Zar ne bi od ovoga primjera trebalo učiti da u Crkvi nema posebnih i privilegiranih!? Uz ovo još mi je upalo u oko to što je bilo vidljivo puno zlata pa se nisammogao oteti misli kako su to zlato Britanci namaknuli pljačkama i izrabljivanjima siromašnih kolonija! Britanija tako i danas živi na blještavilu koje je mnoge odvelo u smrt i tamu. Očito oni imaju pravo živjeti od plodova tuđe nevolje!

„Župnik“ Mitija iz Goranaca

Hvaljen Isus i Marija! Jesam li dobio župni ured u Gorancima? Da. Ovdje župni ured. Mogu li čuti župnika? Odgovor na to bijaše: Župnik je sad u Mostaru, ali ja vam mogu sve reći što treba! Tako je počeo razgovor između mene i svojevrsnoga Mitije (Milenko Knezović) iz sela Goranaca. Tek tada saznajem da se preziva kao i ja. Nekoliko dana kasnije susreo sam tog mladoga čovjeka koji se bori s posljedicama rata pa uz terapiju pokušava pobijediti poslije ratne traume. I ranije su mi goranački župnici: fra Marko Jurič, fra Tomislav Puljić i sada fra Ferdo Boban pričali o njemu. On je jednostavno našao okrilje uz fratra. Župni ured je njegov drugi dom. On se uz fratra osjeća vrijednim i prihvaćenim. Mitija mi reče svi su meni ponešto obećavali, ali svatko je digao ruke od mene osim moji fratra koji ovdje u Gorancima (župa od 200 vjernika) i sami teško žive. Ovo pišem iz razloga što uistinu ima divnih primjera gdje se pastiri Crkve pretvaraju u jedini zavičaj osobama koje su u svijetu interesa društvu suvišak. O tome će se rijetko naći priča na naslovnici tiska. Međutim ako netko fratra, samo jedanput, vidi s nekim imućnijim čovjekom to svi moraju znati i o tome će se novine raspisati po onoj otrcanoj matrici kako se uglavnom druže s bogatima. To što dnevno budu sa stotinu siromašnih i potrebnih se prešućuje, a osuda stiže samo zbog jednoga susreta s tzv. bogatašem. Fra Ferdo Boban, župnik u Gorancima i njegov suradnik Mitija svakako služe kao primjer!