U svojoj inventuri naša tajnica Kristina piše o druženju s tatom na skijanju u Kupresu, te sanjkanjem s bratom na Marasovu Brigu. Pročitajte kako se sad vidi kao ona koja sjedi na Maloj Frami kao učiteljica i kako smatra divnim da netko želi ići u misije u Afriku navještati i pomagati potrebnima...

Nedjelja, 15. 1. 2012.

Znam da nijedan dan nije isti i da je svaki poseban na svoj način, ali meni su nedjelje obično nalik jedna drugoj. Sveta misa, zajednički nedjeljni ručak, poslijepodnevni odmor, odlazak na selo, učenje… U školi još nismo počeli „uobičajnim tempom“, pa sam vrijeme od ručka do večernje mise iskoristila za čitanje knjige. Već mi je postala navika da svaku večer prije spavanja pročitam „riječi utjehe za svaki dan u godini“ iz knjige koju sam dobila na poklon, zato ću analizu ovog dana zaključiti jednim malim dijelom tog teksta: „Predaj se Njegovoj volji pa makar ti i bilo teško i nerazumljivo. Tvoj put će tada završiti na jednome cilju, koji je zauvijek pun radosti i klicanja!“

Ponedjeljak, 16. 1. 2012.
Ponedjeljak jutro... Za razliku od prethodnih dana, ovo jutro je bilo dosta hladnije, a tata i ja smo odlučili na skijanje. Išli smo na Kupres i bilo nam je odlično, tako da nam ni niska temperatura nije uspjela pokvariti ugođaj. Volim druženja sa mojim tatom... Malo mi je žao što nisam išla u školu, ali naravno, ne zbog škole;)

Utorak, 17. 1. 2012.
Ustajem se vesela i odmorna... Idem u školu, a poslije nastave dolazi ono najbolje, čemu se iznova radujem svaki utorak, Mala Frama. Gledajući male framaše uvijek se sjetim kad sam ja sjedila na njihovim mjestima i sa divljenjem gledala svoje drage učitelje. A sad sjedim „s druge strane stola“ i pokušavam biti primjer, ali korak po korak... Trenutno su tu Mario i Tea, od kojih Matej i ja pomno učimo. Ovaj utorak smo također poslije Male Frame imali i vijeće. Obožavam kada smo svi skupa, kada se družimo, pričamo... Među nama se baš osjeća neka bliskost, povezanost, tako da nam kasni dolasci kućama ne predstavljaju nikakav problem 

Četvrtak, 19. 1. 2012.
Kao što su i svi prije mene već napisali: četvrtak nije četvrtak bez Frame. Isto kao što mi je utorak „dan za Malu Framu“, tako mi je i četvrtak rezerviran za Veliku Framu. Na susretu smo gledali film o misionarima u Africi. Odmah sam se sjetila bliske prijateljice koja se odlučila na volonterski rad u Africi preko ljeta. Neću je imenovati, jer želi da to zasad još ostane tajna, ali divim joj se, jer je to stvarno velika žrtva.

Subota, 21. 12. 2012.
Baš i nemam naviku spavati „do podne“, pa sam dio jutra provela sanjkajući se sa malim bratom. To me stvarno razveselilo, jer se dugo vremena nisam sanjkala, a njemu je ovo bio prvi put. Gledajući kako je sretan i kako nestrpljivo čeka dok ga izvučem na vrh ulice, opet sam se uvjerila kako sreću stvarno čine male stvari. Ostatak dana sam provela kod bake i djeda, tako da mi je ovaj tjedan prošao bez ikakvih briga i učenja. Zaboravila sam spomenuti da sam i tatu za rođendan razveselila jednim malim poklonom i zato invenutru završavam porukom da nikad ne smijemo dopustiti da nam netko ili nešto pokvari dan. Tolike nas sitnice mogu obradovati, a mi ih jednostavno ne želimo vidjeti, očekujemo nešto mnogo snažnije, veće. Trebamo znati iz svakoga dana izvući srž i iskoristiti ga najbolje što možemo.

Mir i dobro!